Na samom početku želio bih se unaprijed ispričati na dvije stvari, a to su... PRVA: Nemojte zamjeriti ako pronađete kakvu pravopisnu grešku u postu... DRUGA: Ispričavam se ako netko ne dočeka kraj posta... Dečki su ovo zaslužili i svaka sljedeća napisana riječ traži neku novu, ali jedna od tih riječi na žalost trebat će biti i posljednja...

Na samom početku ne znam od kuda da uopće krenem... Mislim da bi bilo najbolje opisati cijeli jučerašnji dan i sva zbivanja od samoga jutra... Svi su jedva čekali početak utakmice u 19:00, ali sve je krenulo od Dinacha... On se prvi probudio i bio je sav na iglama još tamo od pola 9... S izleta se vratio negdje oko 1, zaspao oko 2, a budan je bio valjda već u 8... Pa vas ja pitam kako od 8 ujutro do 7 navečer dočekati najvažniju utakmicu u životu...

Dac je sljedeći... Moj buraz... Pokušao je spavati što dulje tako da što manje mora proći vremena do utakmice sezone... Međutim i on se probudio rano, a vrijeme mu je doslovno stajalo na mjestu. Neka me grom pogodi iz vedra neba ako me 100 puta u sat vremena nije pitao: "Kak da si skratim vrijeme?"

Za Vrdoljake nisam siguran jer nismo se čuli cijeli dan... Pošto je moj Gamepad još uvijek kod njih nadam se da su si vrijeme skratili igrajući PES6, a ako nisu imam samo dvije riječi za njih: LUDI STE!!!

Uheko je vjerojatno najveća flegma u kvartu... Njega to sve toliko nije diralo da je čak uspio i zakasniti na dogovor (odnosno polazak) s mojim burazom... Dac je već bio LUD, a Uheko je laganim korakom dolazio u pola 18 na "zakazani sastanak"...

Napokon smo krenuli prema klubu... Već sam i ja bio na iglama od silnog čekanja i nervoze koja se stvarala oko mene iz sekunde u sekundu... Evo nas napokon pred klubom! Kao i obično svi su već bili tamo, a mi tradicionalno dolazimo posljednji... Atmosfera pred klubom bila je odlična... Svi nasmješeni, raspoloženi za zaje***ciju i željni osvajanja titule... U jednom trenutku nešto mi je promaknulo (zamislite - MENI)... hehe... Dečki su složili dvije klupe i sjeli. Ispred njih je stao trener i propovjed je počela. Neki su ga pozorno slušali i upijali svaku njegovu riječ (Leach), a neki su zujali okolo i jedva čekali da trenerov govor završi (Matej)... Ne krivim ih - ponekad zna biti naporan... Moram priznati da je "predavanje" potrajalo, ali na kraju se ispostavilo da je bilo isplativo... Isplatilo se poslušati što trener ima za reći, jel...? Kada je Darko završio govor, rekao je: "Ajde, idemo..." Bio je to znak da ekipa poskače u aute i da tateki kreneju prema Orešju. Dečki su jedva dočekali da se krene... I krenuli smo... Povorka od par automobila i mene na skuteru zaputila se prema igralištu u Orešju na susret sa sudbinom... Ne bi ovo bio ja da ne spomenem kako smo sreli Kety koja se također zaputila prema našem odredištu (bar mislim da je to bila ona)...

Stigli smo u Orešje među prvima... Prije nas došli su samo igrači Orešja koji su također razradili svoju taktiku i proučili neke od naših slabosti. Znali smo da tamo dolazimo po batine, ali oni nisu znali da se mi znamo braniti i to na onaj način na koji protivnik napada... Dakle - OKO ZA OKO... ZUB ZA ZUB...  Navijača još nije bilo u trenutku kad smo mi stigli... Moram priznati da u tom trenutku nisam vjerovao da će se skupiti toliko ljudi koliko ih je bilo najavljeno. 15 do 7, a igralište je bilo doslovno pusto... Ali onda se dogodio neočekivani preokret, a mislim da znam tko ga je donio... Došao je Benca i onda je rulja navalila! Znao sam ja da će on privući publiku... Nema šta, čovjek je car... Nakon toga "tribine" su se polako počele puniti. Dolazili su i naši i njihovi navijači... Moram priznati da je njih ipak bilo nešto više, ali ipak smo mi bili na gostujućem terenu tako da ovaj poraz možemo priznati (ali nemojte misliti da je nas bilo malo... kod pogodaka se najbolje vidjelo koliko nas ima)...

Sada kada se publika skupila u dosta velikom broju, red je bio na ekipama da istrče na teren i pokažu što znaju... Domaći igrači Orešja već su bili na terenu i polako se zagrijavali (vidjela se želja za osvajanjem titule). Za razliku od Orešana, naši Brezjani su ostali nešto duže u svlačionici i na taj način pokazali da su smireni uoči najvažnijeg susreta u sezoni. Nakon dosta dugog zagrijavanja čekali su se još samo suci... Bližilo se 19:00 sati i svi su bili spremni za početni sučev zvižduk... Kako igrači, tako i navijači...


1. POLUVRIJEME
Napokon je počela ta famozna utakmica koja odlučuje o prvaku 2006/2007 godine. Dečkima smo samo mogli poželjeti sreću, dobru igru, dobro suđenje i borbenost do samoga kraja. Krenulo je odlično za nas... Već u prvim minutama susreta Uheko je dobio loptu i krenuo sam prema vrataru Orešja. Bez obzira na pratnju koju je imao iza sebe, ostao je pribran u trenutku udarca po golu. Lopta se uz malo sreće od vratnice odbija u gol i Brezjani vode 0:1. U prvom trenutku navijači nisu bili sigurni da li se lopta odbila u gol ili u igralište, ali kada smo vidjeli da naši igrači slave i mi smo "poludjeli". Nakon pogotka Brezjani ostavljaju Orešanima nešto više slobodnog prostora za igru i tada počinjemo gledati pravi nogomet. Igrali su i jedni i drugi... Napadi su se izmjenjivali, ali Orešani nisu bili konkretni. Sve dobre prilike do kraja poluvremena otišle su na stranu Brezjana. Tako pamtimo Dacovu vratnicu koja je spasila domaćina od ekspresnog vodstva gostiju od 0:2. Ubrzo nakon te vratnice Brezjani još jednom pogađaju okvir gola koji spašava Orešane. Ovoga puta Bukva nije imao tu sreću da se upiše u strijelce. Ipak, na povećanje vodstva nismo trebali dugo čekati... Sličnom akcijom kao i Uheko, Dac sam izlazi pred vratara i pogađa za 0:2 (njegova lopta također se odbila od vratnice u gol). Okvir gola zatresli smo 4 puta u prvom poluvremenu. Dva puta nismo imali sreće da lopta uđe u gol, ali druga dva puta sreća nam se osmjehnula. Bližila se 45. minuta i svi smo željno očekivali da sudac pošalje dečke u svlačionice, a onda ŠOK! U posljednjim sekundama prvog poluvremena Orešani uspjevaju smanjiti rezultat na 1:2 i ponovno vratiti utakmicu u neizvjesnost. Nakon jednog odličnog ubačaja u 16-erac gostiju igrač Orešja majstorski puca glavom, vara Franca i smanjuje rezultat na 1:2. Tek što su Brezjani krenuli s centra sudac je odsvirao kraj i poslao dečke na zasluženi odmor. Koliko smo bili zadovoljni igrom naše momčadi, toliko smo i žalili zbog primljenog pogotka u posljednjim sekundama prvog poluvremena.

2. POLUVRIJEME
Prije početka drugog poluvremena začudila me odluka trenera Orešja da samo nakon 5 minuta odmora vrati svoje dečke na teren. Bilo je malo glupo gledati ih kako stoje sami na terenu i 10 minuta čekaju da na teren izađu suci i igrači Brezja.
Krenulo je i drugo poluvrijeme... U nastavak susreta Orešani su ušli nešto odlučniji i sa velikom željom da dođu do izjednačenja. Međutim, isto kao i u prvom poluvremenu njihovi napadi nisu bili nimalo konkretni. Kako je vrijeme prolazilo tako je rasla i nervoza u redovima Orešja. Nakon 15 minuta igre u drugom poluvremenu kapetan Orešja (Boc) "zarađuje" drugi žuti karton i ostavlja svoju momčad na cijedilu sa deset igrača u polju. Ubrzo nakon isključenja protivničkog igrača, Brezjani iskorištavaju brojčanu prednost i povećavaju svoje vodstvo na 1:3. Nakon jednog Dacovog udarca i obrane vratara Orešja, lopta se odbija do Bukve koji loptu posprema u prazan gol. Nakon dva gola minusa i igrača manje Orešani se ipak nisu predali. Poslije jedne njihove akcije sudac dosuđuje 11-erac nakon što Tomo i Pero (navodno) ruše igrača Orešja. Iskreno mislim kako nije bilo govora o 11-ercu... Po mom mišljenju kada je domaći igrač vidio da ne može doći do lopte bacio se na naše braniče i dobro odglumio pad. Domaćini smanjuju rezultat iz najstrože kazne... Moram spomenuti da je Franc bio na toj lopti i zamalo ju je uspio obraniti. Znali smo da Orešani trebaju zabiti još dva gola da nam oduzmu naslov, ali nismo se mirili s time da imamo igrača više, a rezultat je samo 2:3. Pred sam kraj susreta Bukva pogađa još jednom prazan gol na Dacovu asistenciju i postavlja konačnih 2:4. U tom trenu Brezjani su znali da je sve gotovo i da je naslov naš, ali odigrali su korektno do kraja. U 20:45 sudac svira kraj i nakon toga počinje:

3. POLUVRIJEME
Tri zvižduka za redom označila su početak ogromnog slavlja. Ruke su bile u zraku, ostatak momčadi utrčao je u teren, dečki su počeli skakati, grlili se, ljubiti se... Nakon toga svi su se zajedno zagrlili i uzviknuli onu dobro nam poznatu ove sezone: "Tko je najbolji? BREZJE! Jače! BREZJE! Jače!!! BREEEEZJEEE!!!" Bilo je prekrasno vidjeti ih sve na okupu... Čak se niti ja nisam mogao suzdržati, a da ne uđem u teren i čestitam svakome posebno na osvojenom naslovu. Neki od njih jednostavno nisu znali kud bi sa sobom od sreće. Ako oni nisu zaslužili ovaj naslov, onda nije nitko u ligi. Sigurno su najjači u ligi i to su dokazali... Sigurno su najsložniji u ligi i to su također dokazali... Nakon što su se strasti lagano smirile, počela je podjela medalja. Kako su igrači preuzimali medalje tako pljesak od strane suigrača i navijača nije prestajao. Zanji je medalju preuzeo Franc i zaradio možda najjači pljesak, a onda je kapetan (Matej) došao po pehar. Kada ga je podigao u zrak ekipa je ponovno počela "ludovat" i u tom trenu nitko ih nije mogao zaustaviti. Baklje su gorjele, petarde su pucale, a slavlje se čulo vjerojatno sve do Brezja pa i dalje...

Ima nekoliko trenutaka od jučer koje ne bi smjeli zaboraviti:
- bodrenje mnogobrojne publike i neprestano navijanje kroz cijelu utakmicu...
- mijenjanje igrača Brezja... iz igre su izlazili Gabi, Dac i Mario, a publika ih je nagradila gromoglasnim pljeskom... posebno Daca - najboljeg strijelca lige i Maria kojemu je ovo bila posljednja utakmica za juniore...
- mala bakljada koju su priredili Kiki, Josip i Filip pred kraj susreta s druge strane terena...
- paljenje reflektora i igranje pod njima u posljednjim minutama susreta...
- Leova šansa nakon koje je poludjela cijela ograda misleći da je gol... na žalost shvatili smo da pogotka nema tek kad smo vidjeli da igrači ne slave...
- erupcija veselja nakon posljednjeg sučevog zvižduka...
- pjevanje dobro nam poznate pjesme: "Muku muče da nas spriječe, spriječiti nas nitko neće... BREZJE ŠAMPION! BREZJE ŠAMPION!"
- podjela medalja i preuzimanje pehara
- povratak u klub i nastavak slavlja u društvu trenera, predsjednika, tajnika i nekih roditelja...

Ima li još koja podsjetite me... Ne znam dal ih netko može sve popamtiti...

Nakon svega želio bih se zahvaliti redom:
- navijačima koji su nas bodrili kroz cijelu sezonu i onima koji su našu vrijednost shvatili tek pred kraj prvenstva... HVALA SVIMA!

- igračima:

 - Franjo Sabljić - igrač i golman koji nam je u nekim situacijama kidao živce, a u nekima nas spašavao svojim odličnim intervencijama...
 - Leopold Lovrić - nije se uspio upisati u strijelce ove sezone, ali momčad bi teško mogla bez njega...
 - Gabrijel Josipović - ljevi bočni koji uvijek može bolje, a napredak se vidi iz utakmice u utakmicu...
 - Dino Gundić - Hrabro srce! Igračina koja će na terenu za Brezje ostati ako treba i 200 minuta...
 - Perica Vrdoljak - rođen za zadnjeg igrača... odlično komandirao obranom cijelu drugu polusezonu...
 - Tomislav Hajtok - nezamjenjiv stoper koji se ne boji ničega... vrlo važan u obrani Brezja...
 - Sandro Bukvić - brz kao munja, ide do kraja, sprinta u 90. minuti... nevjerojatan momak i najveća enigma u Brezju...
 - Matej Vrdoljak - alfa i omega momčadi... kapetan i radilica koja se fenomenalno upotpunjuje s Uhekom...
 - Mario Bošnjak - odličan tehničar koji je puno dao za momčad u nastavku sezone...
 - Darjan Jurić - igrač sličan Mateju... puno trči i velika je radilica u momčadi...puno puta zna povući odlučujuće poteze (kao jučer)...
 - Dario Karabelj - prvi strijelac i jednostavno nezamjenjiv u momčadi...
 - Bruno Prodanović - jocker s klupe... trudi se, ali u njemu još uvijek postoji doza straha...
 - Dario Kovač - odličan igrač s dobrom tehnikom koji može zadržati loptu ako je potrebno...
 - Valentino Jakopač - odličan tehničar, ali bolje se snalazi na malom terenu...
 - Tomislav Palačković - u prvoj polusezoni nezamjenjiv, ali ozljeda ga je udaljila s terena nekoliko mjeseci...

- treneru koji je odlično vodio momčad ove sezone... zaslužio je naslov...
- upravi kluba koja nam je omogučila da budemo ovdje gdje smo sada...
- sponzoru TISAK koji nam je omogućio kupnju opreme (dresova, trenirki i torbi)...
- roditeljima koji su svoje slobodno vrijeme koristili da nas voze na gostovanja i tamo nas bodre...
- SVIMA OSTALIMA KOJE SAM ZABORAVIO

Poslije svega NASLOV JE NAŠ! Sljedeće godine bit će zanimljivo probati obraniti taj naslov... Sljedeće godine možda i seniorska momčad krene u pohod na bodove (sve je izvjesnije da će ih biti)... Bila je ovo jedna zanimljiva sezona, a nadam se da će sljedeća biti još bolja...
Mi ne idemo nikuda... Ako nas netko treba, uvijek nas može pronaći ovdje... Nakon ovog posta možda uzmem lagani "brejk" (ali sumnjam)... Toliko od mene za sada...
Pozdrav svima, a najviše Brezjanima i onima koji se tako osjećaju...